zvucisrca

Danas sam ugušila bijes i pobjegla opet do tebe.

Nauči me kako se iznova grade zidovi ispucali od razočarenja.

Zakaj sam uopće stalno kisela...

I evo me na rubu Božje milosti.

Proklestvo identičnih misli, potrgani osjećaji.

Naočale zure u bezlične misli, već dugo nisam pisala ništa.

Starim....

Zapažam da  sam sa previše betona

a premalo prijatelja.

A ja nesvjesni gutač sažvakanosti

produžavam vijek trajanja sopstvene

besciljnosti.

Namirisana gorčinom

isprana požudom

dodirujem te gnjevnog

krhka pred tobom

isprana frazama

zaključala sam ruke

pred strahom.

Odbljesci dana na vrhovima korporacijskih događanja, dosadno  bezlično življenje, redovi konfekcijskih ustupaka. Ostaci ostataka. Postoje sekunde koje nepovratno odu, kakav god život imali.

Ništa važno, ništa pretjerano što bi oduzimalo dah, i ništa bitnije od toga. I dalje mu poklanjam daleko ljepše rečenice. A on me ne čuje. Uobičajna priča o uobičajnoj ogorčenosti jedne luzerice.

Pred ogledalom požude, sitno, upalo lice. Mrvice prhuti na tjemenu. Korijen kose oštro zalizan na stranu.Ispupčeno čelo. Loše počupane obrve. Natekli kapci.
Upali obrazi.

Ispod malog, skoro nevidljivog nosa, stisnute beskrvne usne.
Licu zastrašujući dojam daju oči.
Zelene.

 Tinjaju u vječnoj sjeni.

Podižem ruke i njima obuhvaćam lice. Otvaram usta, ali ne pušta ni glasa.

Negdje ...

negdje...

negdje...mislim na tebe.

Da, ljubavi. Nelogičnost dotjerana do vrhunca. Ispijam uvijek ispočetka tu čašu koju puniš. Obuhvaćam je prstima. Nategnem mišiće i podižem ruku, samo tanka prozirna opna dijeli me od dodira. Naslanjam je na lice, ćutim te prelazeći granicu nedohvatljivog.Bez traga oklijevanja stavljam usne na tanko staklo i puštam da crveno teče svilenom stazom. O, lako je ispiti kad znaš da će stalno biti puna. Ali ja ne znam, pa ipak je lako  dok mi se nektar cijedi niz grlo ne pomišljam da možda ispijam posljednju čašu. Lakomo prolijevam, cijedi mi se niz bradu. Udišem miris duboko u uvjerenju nepotrošivosti, bez pitanja čak i o prvoj sekundi sutrašnjice.

Da, ljubavi. Opijaš me do besvjesti. Čašom crvenog vina, čašom guste, mirisne, nepresušne ljubavi pojiš me s takvom lakoćom da ponekad pomislim da je samo nevina dječja igra u pitanju. Bez primisli i očekivanja stvoren trenutak koji traje. Jesam li se trebala pitati u neka druga, bivša vremena u kojima možda nisam bila tako spremna izložiti se ovako gola, samo sa tankom kožom preko svoga srca? Možda. Danas je nelogičnost ljubavni pečat, a svako logično pitanje postaje besmisleno.
Bijela mrlja-kratka priča

U početku bijaše riječ.

Prije bje plač.

Još prije odjeci širenja značenja.

Duga noć!

Kazaljka kao nepokretna.

Kovitlac straha bježi mi pred pogledom.

Bojim se svega.

I sebe...

U mraku sam

tapkam po zidu

jedinom što stoji.

Samoća je isprva tegobna poput osude. Javljaju se trenuci kada pomisliš da se to i  ne može podnijeti, i da je ipak valjalo podijeliti sa nekim, pa bi ta dubinska kazna bila nešto lakša, bilo s kime, makar sa nedostojnim društvom, s nepoznatim likom.

 I ništa  mi pritom nije bilo dovoljno dobro. Ništa nije bilo ni dovoljno šareno, ni slatko, ni slano, ni toplo, ni hladno. Tragala je ta duša za još nečim, žedno oduševljeno, uzbuđeno i žurno.

Trenutak slabosti! Vjetar odnosi moje riječi. Ne znam više kamo će ih spremiti. Raspršit će ih po trenucima današnjeg dana. Ali vi ćete paziti da barem neke stignu i do vas. Tako sam umorna.

Sada ću  zašutjeti. Ostat ću ovdje još malo da posljednji put razmislim o svemu. Sada ću se oprostiti sa vama. Tko zna hoću li vas prepoznati kad se iznova sretnemo na putu. Kako bih voljela da me vjetar poželi odnijeti.

Krv teče u krivome smjeru

udara mi u glavu oduzima strah.

Vani se kiša pretvorila u pljusak

potopit će emocije

kalvarija

golgota.

U meni gomila izgubljene samokontrole

straha i nedorečenih misli.

Samo ti želim pripadati kao kap svojoj kiši.

Bol i moja tuga

dolazi...

sama i u crnini

na sprovod jednoj umrloj ljubavi.

I šuti i ne miče se.

Dodirujemo se zagrljeni.

Ugrijali smo se rukama.

Zbog plemenitosti njegove duše

i njegova poštovanja

tresem se od zavisti.

Hoću li uspjeti uzvratiti svu tu ljepotu?

U krilu noći

ublaži moj nemir.

Ušunjam se u tvoj jastuk...

koji broj jastuka nosiš?

Lice kao da spava

na jasuku od tvog ramena.

U odrazu ušuškanog pokrivača mojih snova.