zvucisrca

 Razgoličena drsko dilajući kopije njegovih dodira polagano istražujem rubove čežnji naših tijela.

Pokušavam uskladištiti u srcu vitalne zalihe emocija sakrivši se u njegovu mirisu koje se zaljepilo uz golo tijelo.

 ...dobiveno mailom

Draga Jadranka,

Prvo, izvini što dugo nisam pisao, iako se Ti meni tako često obraćaš.
Nisam imao previše vremena lejtli; u firmi nisu bili spremni na moj otkaz; navodno nema formulara za davanje otkaza kad je firma u stečaju. Mislim da muljaju, ali sredio sam preko frendice; nije me preveć koštalo, ali red je red, počastiti treba. 
Nadam se da ću sad neopterećen uletiti u popisivače stanovnika; to je ipak perspektivan i ozbiljan posao. Mislim da će mi ostati nešto love kad poplaćam najnužnije režije i dio rate kredita, pa Ti i ovim putem zahvaljujem na prilici.
Usput, i klinci te pozdravljaju; oboje rade u nekakvoj pakirnici peciva; mali je presretan; čak misli da se neće niti vraćati iz te Kanade, jer im ostaje dosta love, pa će prvo proputovati Amerike i vidjeti, mogu li ostati tamo negdje. Strah me i pomisliti; nama taman kreće – baš kako Ti veliš - ali on veli da mu ne pada na pamet čuvati ovce. Zamisli!
(Rekao sam mu da Ti i dalje često sama kuhaš i pereš posuđe i usput smišljaš nove projekte za sve nas i da nam bude bolje, ali znaš kakvi su klinci; oni imaju neku svoju furku...)

Ovo Ti pišem i zbog auta. Znam da si se jako nadala da ću i ja uzeti novi, ali eto... Vele u banci – pitao sam – da ne odobravaju kredite potencijalnim popisivačima stanovništva. Uzalud sam im tvrdio da sam solidan i da uspijevam više poplaćati nego što zaradim, ali – ne; ne daju se krstiti. Sori dakle; znam da bi Ti svaka brojka o prodanom autu koristila sad.
(Prodao sam im i spiku da je Anica objesila doktorat o klin i da volontira na Kamešnici za pastiricu, ali ništa...)
Ma svakako i ovaj nam je auto dobar, a sad kad si poskupila gorivo, dobro nam dođe i tako još malo šparati. Baka svakako vjeruje u homeopatiju, sjećaš se, i sad nam stalnio priča kako ipak neće na operaciju kuka, jer otkako ide pješke na dijalizu, više ju ne boli. A nama je jeftinije jer ju ne vozimo više.

Jutros sam i ja došao od doktora; nije sve crno – baš kako Ti i veliš stalno. 
Evo utvrdili su mi dijabetes i povišene masnoće i tlak. Zato mi je krivo slušati kako Te pljuju, jer da nam je ukupno loše, ja sigurno ne bih imao bolesti, koje imaju samo u razvijenim zemljama. 
Doktor veli da svakako više ljudi ima te poremećaje, nego što ih ima novi auto. (Kolko nas iima... – sjećaš se one reklame?)
Možda bi to mogla iskoristiti u kampanji; baš mi zvuči agitpropovski, ali znam da se Ti bolje razumiješ u te stvari ... 

Doktor je inače sa Kosova; veli da je odmah dobio posao kod nas jer naši doktori navodno mahom odlaze vani raditi. Nisam skužio, zašto onda oni sa Kosova odmah ne odu, kud naši idu. Pa bi naši ostali. Možda da to malo popričaš sa svojom ekipom; ima vani puno naših ljudi, daj da to uvežemo nekako, pa da ovima s Kosova pomognemo vani dobiti posao, a da nas ipak liječe naši dečki ... (Znam da nismo DDR, ali oni su bili uveli vize da spriječe odljev radne snage, i onda su uspjeli biti na vlasti četrdeset godina. Joj, izvini, opet Te učim; naravno ti najbolje znaš...)
I da; u banci mi je lik ispod ruke rekao da ako bi Ti bila sudužnik, da bi mogli stisnuti oko da mi kredit za auto ipak prođe. Znam da si i Ti u frci, ali eto, možda da razmisliš ... Bio bi to znak da nam kao familiji bolje ide. I Pero Te puno pozdravlja; i on Ti je rekao pisati i zamoliti Te...)

Još Ti moram javiti da je onih 300 i nešto tisuća flastera za Tebe jutros krenulo prema Zagrebu. Mislio sam da će biti puno veća pošiljka, ali prodavač na Arizoni pokazao mi je kako sa folijom i usisavačem napraviti male pakete. 
Na grani sve pet; Šo je zažmiril. ;-)
Čujem da je danas Markov trg nekaj zatvoren, ali možda se šofer snađe pa Ti ga puste.
Imaš dnevne i noćne flastere, stavio sam i malo uložaka za svaki slučaj.
Ako brojka poraste, javi, pa šaljem još; nije problem.

I da, baš me zvao Gadafi; čuo za frku na Markusplatzu, pa pita bi li mijenjala narode. Svoj za njegov.

Eto, uglavnom, to Ti je to od nas.

P.S.
Blam me reći, ali, zamisli, sanjao sam da sam Te skinuo. Skroz. Daj zamisli! :-)

Ja u sebi na neki način osjećam staricu kojom ću jednog dana postati. Ako poživim prije svega. I ako me ne dokači neka bolest. Osjećam da ću imati dobru zalihu iskustva i poneku šakicu mudrosti. 

Već mi je sa trideset jasno da je za neke stvari kasno i slutim jezu toga saznanja. I stvarno je pervezna ideja da svoje posljednje vrijeme na svijetu čovjek nema gdje provesti jer se stalno mora sklanjati nekome mlađem sa puta. Ako je baš jako lucidan i duhovit, možda ga posere sreća da ga se tretira kao atrakciju. Bio je samo ovo trenutak istine zagledan u lice.

Nisam mogla podnijeti pomisao

da ove godine više neću

doživjeti orgazam. Prema

optimističnim procjenama na

takvo što mogu računati tek na

godinu. Istina do tada ostalo je

nekih desetak dana i još malo

više ali svjedno je nepravedno

da se večini ljudi pruža ta

mogućnost.

Ustajem i stojim pred njim polu

naga, nije to izazovna,

nametljiva, slatka obnaženost

kao nekad, priroda i sigurna u

svojoj životinjskoj nagosti, ovo

je čista ljudska golotinja koja

traži ispriku.

Nezgodna ljubav...

Okus limuna

Tako sam malaksala, zapažam razvodnjeni akvarel na usnicama.

Cijelo vrijeme ispitivam kromosomske normalnosti, pokretljivost eritrocita,poremećaj glasnica.

Ja sam mentor tišine tek skupljam rasute trepavice po svom obrazu.

Nema beda ...okus limuna... u mom životu je uvijek preko reda.

Danas sam ugušila bijes i pobjegla opet do tebe.

Nauči me kako se iznova grade zidovi ispucali od razočarenja.

Zakaj sam uopće stalno kisela...

I evo me na rubu Božje milosti.

Proklestvo identičnih misli, potrgani osjećaji.

Naočale zure u bezlične misli, već dugo nisam pisala ništa.

Starim....

Zapažam da  sam sa previše betona

a premalo prijatelja.

A ja nesvjesni gutač sažvakanosti

produžavam vijek trajanja sopstvene

besciljnosti.

Namirisana gorčinom

isprana požudom

dodirujem te gnjevnog

krhka pred tobom

isprana frazama

zaključala sam ruke

pred strahom.

Odbljesci dana na vrhovima korporacijskih događanja, dosadno  bezlično življenje, redovi konfekcijskih ustupaka. Ostaci ostataka. Postoje sekunde koje nepovratno odu, kakav god život imali.

Ništa važno, ništa pretjerano što bi oduzimalo dah, i ništa bitnije od toga. I dalje mu poklanjam daleko ljepše rečenice. A on me ne čuje. Uobičajna priča o uobičajnoj ogorčenosti jedne luzerice.